Piše: Sanela Lindsay

Dok sam kao srednjoškolka čitala Kafku i Prousta za lektiru, mislila sam o tome kako nikako ne bih podnijela da se nađem u situaciji Kafkinih likova, ne samo zbog one dobro poznate neobjašnjene krivice, već  i zbog teškog i turobnog okruženja u kojem su njegovi likovi živjeli, potpunog izostanka smisla i cilja njihovih radnji, opšteg košmarnog osjećaja bez početka i kraja. Proust je bio mnogo ugodniji, davao je nadu da npr. prošlost nije potpuno izgubljeno vrijeme, već nešto što, recimo,  kroz poznate okuse i mirise,  može oživjeti, i u sadašnjosti i budućnosti, da se vrijeme, ustvari, može oblikovati prema vlastitim potrebama.


I jednog i drugog sam se prisjetila sada kada sam pred kraj godine u glavi svodila račune svog šestogodišnjeg volonterskog rada u osnivanju i radu EDUS-a. Za one koji prvi put čuju, EDUS je uz pomoć dr.sci. Nirvane Pištoljević, direktno sa, na svijetu vodećeg, univerziteta u ovoj oblasti (Columbia, New York)  uveo efektivne, naučne metodologije u rad s djecom s poteškoćama, educirao stručnjake i roditelje i započeo praksu rane intervencije sa par stotina djece, dokazavši na brojnim primjerima da svako dijete, pa i ono s poteškoćama,  može ostvariti mnogo više od onog na šta ga naša sredina upućuje, a to je, u njihovom slučaju,  cjeloživotni boravak u zatvorenoj sredini i potpunoj ovisnosti od drugih. Kao majka dječaka s autizmom, koji je odgovarajući tretman dobio tek sa početkom EDUS-a, u osmoj godini života, odlučila sam da mi je mjesto među onima koji žele bolje za djecu koja tek dolaze.

Pin It on Pinterest

Share This

Share This

Share this post with your friends!